Posao konobara

Posao konobara zna biti užasno naporan. Postoje različiti načini konobarenja, a ja ću ispričati svoje iskustvo. Prvi posao konobara dobila sam u jednom zaseoku gdje sam dva mjeseca radila vikendom kada nisam bila u školi, za, moram priznati, dobar džeparac. Nedugo nakon toga zaposlila sam se u noćnom klubu u kojem sam radila idućih osam godina. Tu sam isklesala svoj zanat. Natulumarili smo se, naradili, načistili, ljutili i ljubili. Postali smo kao mala obitelj. Odlazak na posao je bio kao odlazak u drugi dnevni boravak. Voljela sam svoje klijente, a i oni su voljeli mene. Budući da sam dugi niz godina radila na istom mjestu, kasnije sam ponekad preuzimala ulogu organizatora večeri i manadžera. Nedugo nakod toga, kada sam uštedjela neke novce, odlučila sam otvoriti svoj kafić. Sve ono što sam zamislila, a nisam mogla ostvariti pod krovom nekog drugog, unijela sam u svoj prostor koji je bio potpuno moj. Uživala sam, čak i radila jednu smjenu, a kad nisam radila, bila sam u lokalu. Bio je to maleni kafić, klijenti su postali moji poznanici, a ja njihov omiljeni konobar. Posao konobara pretvorio se u posao kojega sam prenosila drugima, sve ono što sam to tada naučila. Uvijek sam govorila svojim konobarica da nije bitno ako nešto zeznu, proliju ili razbiju, jer već s jednim simpatičnim smješkom, isprikom, ljubaznim pristupom općenito, gosti će im sve oprostiti i zaboraviti, još će ti i ostaviti napojnicu. No, bahatost se nikako ne oprašta. Drskost je posljednje po što klijenti dolaze u kafić. Kava, opuštanje i pozitivna atmosfera mora biti obavezna u svakom kafiću. Zbog toga se klijenti vraćaju po još. Naravno, interijer i način na koji poslužujemo piće i hranu je bitno, ali mislim da je pozitivna energija najbitnija. I da ostale stavke nisu ispunjene, vjerujem da ćete imati vjerne goste.

(Visited 100 times, 1 visits today)